Odjeci tišine

I sanjaj... <3

22.11.2017.

Odjeci tišine - pišem sve što ti prešutim

Ne pišem ovo zbog tebe, pišem zbog sebe. Ne znam ni da li ću ti poslati ovo. Svejedno, moram izbaciti iz sebe ovo što me toliko muči. Daljina... ta glupa daljina, koja je postala neizdrživa. Jednostavno ne mogu napraviti nijedan korak dalje, a da ne osjetim kako me steže u prsima. Steže jer znam da ovdje prestanemo mi. Počinjem ja, počinješ ti, ali nikad više mi. Nikad više u množini. Sad smo samo ti i ja. Neću govoriti o našim dogovorima, o mojim molbama tebi, nema smisla, više to nije ni važno, svakako me svaki put dovedeš pred svršen čin. Bilo kako bilo, sad imaš odriješene ruke da sklapaš prijateljstva s kim ti je volja. Ja samo znam da su dvije godine preduge da bih ih provela na ovaj način. Znaš... pitam se zašto sam nam uopće dala šansu, zašto sam i na jedan tren pomislila da će ovo funkcionirati. Pa da, odgovor je jasan. Ne vjeruje srce pameti. Mislila da sam da je ljubav dovoljna, da će ona biti dovoljna da uspijemo preživjeti ove dvije godine. Ali jok... za takvo nešto treba mnogo više snage nego što ju ja imam. Sve moje snage su na izmaku. I iskreno, osjećam neko čudno olakšanje dok stavljam tačku na ovo. Lagala bih kad bih rekla da ne boli, ali, ovo je bio jedini mogući ishod. 15 vječnosti? Čini mi se da je to bila samo bajka, poput one bajke koju si mi ispričao prvi dan... i u njoj sam uživala. Znaš, i tog prvog dana sam pristala na nešto neizvjesno, nepoznato, baš iz istog razloga kao i drugi put - jer ne vjeruje srce pameti. Ali, kad-tad srce se opameti i uradi ono što se uraditi mora, iako će se nakon toga ono slomiti na milion djelića. Ovaj put pamet nosi pobjedu. Prvi put. Zahvalna sam ti za svaki trenutak, za svaku uspomenu, za svaku zajedničku avanturu, stvarno jesam. Ali ovdje naši trenuci, nase uspomene, naše avanture prestaju. Kad-tad ćeš sve to ponovo graditi s nekom drugom i bit ćeš sretan. Nadam se mnogo sretniji nego što si sa mnom. I nadam se da će tad ljubav biti dovoljna, jer, nazovi me sebičnom ali meni ljubav nije dovoljna. Nije dovoljna, jer se ništa drugo osim te ljubavi ne poklapa, ne podudara. Svakim novim danom nešto me udalji od tebe, učini da se osjećam kao što sam ti rekla - ja sam s tobom bez tebe. Ne želim da ikad doživiš da se tako osjećaš, jer osjećaj je grozan. I reći ću ti još samo nešto, prije nego te prestanem gnjaviti - čudno je kako se iz dana u dan ništa ne mijenja i onda se jednog dana samo okreneš unazad i pufff... ništa nije isto. Ovo je vrlo vjerovatno moja posljednja poruka tebi, ako ih i budem pisala još molim te da ih iskuliraš, jer ja sam donijela odluku, konačnu odluku koja je najbolja za oboje.

20.11.2017.

Nikada ti neću oprostiti

Nikada ti neću oprostiti što si napustio ovo bojno polje koje smo nazivali Ljubav. Ti se opet vraćaš svojim bojama, a ja, kao po običaju, umorni ratnik obojen velom tišine, oštrim mačeve za novu borbu. A nije trebalo, ljubav je tako mnogo više. Mi smo mnogo više. Mi smo ona vatra koja odolijeva jesenjoj kiši, ona čaša koja padne i ne razbije se, dvije strane istog novčića, dvije obale iste rijeke. Mi smo sunce u oktobru, list sa iste grane koji prkosi vjetru... Moraš da me pustiš da prstima pređem preko tih bora koje nazirem, koje kriješ dok glumiš indiferentnost, kad lažno se smiješ dok misliš da te ne vidim. Možeš da slažeš, možeš na svojoj sceni da odigraš kakav god hoćeš komad, možeš prividno da uživaš da se pokloniš i da čekaš aplauz. Osjetim nesigurnost u svakom slovu izgovorenom olako, sanjam te kako noćima letiš kao naivni leptir prema tuđem plamenu, sanjam te kako izgaraš, glavom kroz zid, grlom u jagode, bos po trnju. Osjećam tvoj strah, namirišem ga, onda te noćima sakupljam, dio po dio, kad raspeš se po podu kafane. Oštrim ja tvoje mačeve, dok sanjaš, dok odmaraš umornu glavu, dok ne slutiš, dok misliš da me nema. Ja bdim nad tvojim uzglavljem, raspuštam svoje pletenice i puštam te da crpiš snagu za novi pohod. To te ja tajno, nevidljivo ubjeđujem da možeš da hodaš po vodi, da pogledom možeš da pomjeriš planine, otopiš glečere, da budeš ključ najupornijih vrata. Moraš da me pustiš da prođem, minut je do ponoći, postaje hladno, postaje surovo, postaje pusto, moraš da me naučiš kakvim to bojama se braniš od mraka, postaje mračno. Bojim se, ugušiće me tama, dok bdim nad tvojim uzglavljem, i igram ti se sa snovima.

19.11.2017.

:)

Ja sam Odisej i čeznem povratak, samo što ne znam čemu se vraćam i odakle polazim. Ja sam Martin Idn koji je u istom trenutku vidio smisao a odmah potom prestao da ga zna. Ja sam nešto od ponuđenih slova u mom imenu ali još uvijek im nedostaje harmonija. Ja sam nedovršeni rukopis lošeg prevodioca. Šta ako sretnem sebe negdje po vijugavim putevima svijesti ali se mimoiđemo? Jesam li bliža istini ako za njom tragam? Šapni mi. Hoću reći još ovo. Ako trčim istom putanjom nacrtaj barem veći krug, da se iznenadim i obradujem nepoznatom, ili učini da se umorim prije nego što istu tačku ugledam.

16.11.2017.

:)

"Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad više nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog te žene, jedine koju sam volio u životu, nisam se oženio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome: osjećao sam se poharan, i nisam davao ni drugima što nisam mogao dati njoj. Možda sam se svetio sebi, i ljudima, nehotice, i ne znajući. Boljela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno. Šteta što svoju neistrošenu nježnost nisam dao ma kome, roditeljima, bratu, drugoj ženi. Ali možda to govorim bez razloga, sad, svodeći račune. Jer i nju sam ostavio i otišao na vojnu, ne žaleći, a požalio sam kad ništa više nisam mogao izmijeniti.

14.11.2017.

Daljine nisu to što se za dušu primilo...

Pitam se zašto sam pristala da pokušamo ovu vezu na daljinu. Zašto sam bila glupa, pa pomislila da ću moći izdržati da ga ne vidim po mjesec dana, najmanje. Otkad je otišao, sve je drugačije, iako se on trudi da me približi svom svijetu, ja ne osjećam da tamo pripadam. Danima se osjećam posrano, ništa mi se ne da, krevet me vuče sebi i primamljiviji je od bilo čega drugog. Moj život se sveo na čekanje njega. Ne želim to. Volim ga, ali nisam znala da će biti ovako teško.

11.11.2017.

...

Pitam se zašto mi toliko često nedostaje muškarac kojem nikad nisam vidjela lik, kojem nikad nisam čula glas. Možda u tome i jeste čar. U mojoj glavi on je savršen. Gdje god da si, nadam se da si sretan. Tri je veće od. :)

10.11.2017.

:)

"Samo jednom u životu nisam poginula. Prijateljice su mi rekle – nije pametno. Rekla mi je provincija da nije pametno. Ženski časopisi i ženske serije su potvrdile teoriju – nije pametno. Ne pogibaj. Rekla sam mu – naravno da te ne volim. I on je meni isto to rekao. Mislila sam da se te večeri srušio samo jedan, moj svijet, ali se srušio i njegov. Prijatelji su mu rekli – nije pametno. Rekao mu je grad da nije pametno. Muški ego i iskustvo pametnijih su mu potvrdili – nije pametno. Nekoliko godina kasnije razgovarali smo telefonom. To pogotovo nije bilo pametno. Sjedila sam na svom balkonu u Mostaru, prvi put potpuno svjesna da će proći još 50 godina života na planeti, a da mi više ništa nećemo moći napraviti zajedno. Tu večer sam umrla. Jebeš ga. Rodiš se. Od tebe očekuju da dobiješ prvi zubić sa sedam mjeseci, a da prohodaš sa 11. U školi bi trebao razvaljivati sa sedam, te odabrati najbolje za sebe već sa 14. Poslije srednje škole, očekuje se, dobar fakultet, dobre ocjene, diploma i traženje veze za državni posao – jer, ništa osim toga NIJE PAMETNO. Ti sve poslušaš. Pametno je poslušati. Dobiješ diplomu, posao, kredit i bračnog druga. I opet ideš u krug, sve tvoje želje jednostavno – nisu pametne bog te. Dobiješ dijete. Od njega očekuješ prvi zub sa sedam mjeseci. Hodanje s 11. Od njega i sve djece na planeti očekuješ da žive po tom templejtu gdje svi znaju što je pametno, osim tvog srca i tvog mozga. Što se desi na kraju? Sad ću vam reći. Dobiješ rak. Već si star i svima oko sebe si zagorčao život. Pametno je, opet, ono što su drugi rekli da je pametno. Provodiš posljednje dane svog života u bolnici, dok oko tebe jecaju i vrište oni s istom dijagnozom. Doktorima i sestrama je odavno pun kurac jecanja. Oni to gledaju svaki dan. Kroz prozor mostarske bolnice vidiš grad. Svijet. U bunilu vidiš ljude, zemlje i događaje koje si htio za sebe. Vidiš sve ono što si odbacio, sve ono što si eliminirao jer – nije bilo pametno. Kad umreš ubace te u neku sivu hladnjaču i čekaju da po tebe dođe sanduk. Nema te više, a za deset godina nitko te i ne spomene. Da se vratim na svoje umiranje s početka priče. Nije pametno pogibati za ljubav. Za ideal. Za ljude, gradove, planetu i događaje. Baš zato i treba poginuti. Baš zato treba izgubiti glavu jednom, napraviti ono što ti govori tvoja neiskvarena priroda koju ušutkuju pravila nesretnih ljudi koji nikad za ništa nisu poginuli. Te večeri kad sam umrla, odlučila sam poginuti svaki sljedeći put. Poginula sam i ljetos. Jako boli kad pogineš, pogotovo kad te upucaju u leđa. Ali ništa ne boli kao umrijeti, godinama kasnije, kriv i dužan zato što nisi poginuo na vrijeme. Lakše je sto puta izgubiti glavu, nego jednom umrijeti i čekati cijeli život da te strpaju u hladnjaču.

10.10.2017.

Prešuti ponekad

Prećuti ponešto. Ne reži moje riječi kad već skupim dovoljno snage za njih. I ne udovaljaj mojoj sumnji, ne dozvoli da pamtiš me po tom. Nemoj dopustiti da odem pa da bi me ludo poželio, Nemoj jer kad odem, vjetar me odnio. Ne stavljaj svoju hladnu ruku na moja topla sjećanja, i ne kvari mi misao da mogu da osjećam. Prećuti ponešto. Ne ubijaj me riječima. Zašto svaki moj udarac ti uzvratiš bez kajanja. Zažmiri ponekad, osjeti strah. Prejak je i odgurat će me od tebe. Osjeti i strepnju u mome glasu. Vrisak će ju slomiti. Osjeti i moju prošlost. Naučila me mnogo čemu. Zato prećuti ponekad. Ne udaraj u srce tim hladnim riječima. Ovom okrutnom biću treba tuđa toplina. Možda ne umijem voljeti kako sam nekada. I možda ne dajem sebe koliko bih trebala... Ali ne odlazi! Ostani da voliš me ovakvu kakva sam. Napravi od kamena žar i ugrij hladnoću u grudima. Vjerujem da možeš to, samo... prećuti ponekad. A.Č.

31.08.2017.

What's happening to me

Ponekad se zapitam kad sam tačno postala ovakva. Vratim se u mislima nekoliko godina unazad kad sam jedva čekala svaku kafu s prijateljicama, svaki izlazak, kad je moje društvo bilo veliko. Danas, krug ljudi oko mene se znatno smanjio, zato što mi tako odgovara. Mrzi me piti kafe s najboljim prijateljicama, dane radije provodim uz knjige i serije, to mi nikad ne može dosaditi. Za razliku od ljudi... Iskreno, ne sviđa mi se što svakim danom postajem sve više asocijalna ali jednostavno se ne mogu natjerati na druženje s ljudima. Sve to me smara i kad izađem van jedva čekam da se vratim kući...

15.08.2017.

Dragi Đole...

Upoznao sam je na keju, u jednom kafiću koji ne radi više... U stvari, ne... U tom kafiću sam je samo sreo prvi put... Upoznao je nisam još uvijek?! Moj ljepuškasti drugar se tih dana šmeckao sa njom, i ja tu realno nisam imao šta da tražim. Sale je bio kao reklama za žilet. Puno pipkanja po licu i zadovoljnih osmjeha, a veoma malo teksta... Bio je prvi jun, i ne sjećam se zašto smo te godine tako rano išli na more, ali njemu se to učinilo kao sjajan povod da joj se obrati... - Mogla bi mi dati adresu... Da ti se javim jednom kartom... Stajao sam korak dalje, i istog časa poželio da odustanem od puta, shvativši da ćemo se mimoići sa letom. Ljeto se upravo gnjezdilo u njenoj kosi... - Bila sam i ja u Istri... Doduše zimi... A čula sam da je i septembar božanstven? Baš me zanima kad je najljepše? Sale je još prvog jutra kupio špil razglednica, marku zalijepio besprijekorno, firmopisački nacifrao Njeno ime i adresu, ali dalje od datuma nije išlo... - Smisli ti nešto ... Ti si dobar u tim stvarima... OK... Ništa lakše... “Saznao sam u koje doba godine je ovdje najljepše... U ono doba godine kad si ti tu...”


Stariji postovi

<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930